BIBLIJSKA PORUKA DANA
6. uskrsni tjedan
Utorak, 11. svibnja 2010.
Iv 16,5-11
5A sada
odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: 'Kamo ideš?'
6Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. 7No kažem vam
istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k
vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. 8A kad on dođe, pokazat će svijetu što
je grijeh, što li pravednost, a što osuda: 9grijeh je što ne vjeruju u mene;
10pravednost - što odlazim k Ocu i više me ne vidite; 11a osuda - što je knez
ovoga svijeta osuđen.
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
DUH
KAO BRANITELJ UČENIKA I TUŽITELJ SVIJETA
Iv
16,5-11
Postoji
u životu jedno čudesno iskustvo. Osoba, naime, koju ljubimo ne može od nas
otići. Pa ako ta osoba i umre, ostaje ona s nama sa svime što nam je bila.
Toliko smo toga od nje primili, ona nam i nadalje govori, mnoge stvari tumači
još intimnije nego za života. Danas primjerice daleko bolje razumijemo svoje
preminule roditelje, razgovaramo s njima, u mislima smo i molitvama s dragim
bićima. Njihov nam je lik uvijek tako blizak, drag, duhovno smo s njima i oni
uz nas.
I
upravo je u ovim oproštajnim govorima u Ivanovu Evanđelju o tome riječ. Isus ne
prestaje govori sa svojima, razgovarati. On stalno govori, on je uz svoje. Dok
je bio fizički prisutan, u svojoj osobi, a nakon smrti po Duhu Svetome. Sad tek
shvaćamo da je njegov život bio posvemašnja opreka ovome zemaljskom poimanju
života. Imamo daleku i blizu jeku njegovih riječi o tome kako se ne smijemo
bojati onih koji ubijaju tijelo, a dalje nemaju što učiniti, nego da se moramo
bojati onih koji ubijaju dušu i mogu baciti sve u pakao (usp.
Mt 10,28). Biti u jedinstvu s njime, s Ocem nebeskim,
daleko je korisnije i vrjednije od svega pljeskanja i odobravanja svijeta i
ljudi.
Isus
se oprašta od svojih. Razumljivo je, oni su tužni. Gospodin im međutim veli
kako je dobro po njih da on ode. Jer, ne ode li, ne će doći ni Branitelj,
Tješitelj, koga on od Oca šalje. I kad dođe on, bit će to konačno sudište
svijetu.
Isus
je zapravo u svojoj osobi - to smo vidjeli kroz korizmu,
čitajući Ivanovo Evanđelje - već stvarna kriza svijeta. Smisao i poslanje
cijeloga njegova bića i života bijaše davati svjedočanstvo o konačnome srazu
njegove, Božje istine i 'istine' svijeta, koju u ovom slučaju utjelovljuju
nevjerni Židovi. Isus je sam sa svojim navještajem ono svjetlo u kome se ozbiljuje sudište svijetu. Njegova riječ baca konačno
svjetlo na djela svijeta. Pred njim se odlučuje o vjeri i nevjeri.
Duh
dovršava Isusovo djelo suda svijetu. Duh Branitelj postaje konačni tužitelj
spram grijeha, spram pravednosti i spram suda. Nevjera spram Isusa i njegova
poslanja zapravo je novi istočni grijeh čovječanstva. Svjetlost dođe, a ljudi
su više voljeli tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. Svaki je grijeh u
svojoj biti neposluh Bogu. A ako je Isus konačni i završni Božji poslanik, onda
je ne Isusu u konačnici i ne samome Bogu. Jer Otac su i Isus
jedno.
U
kozmičkome srazu između Boga i svijeta Bog je pobijedio na križu. Bog je Isusa
uskrisio i posjeo sebi zdesna. I u tome procesu Isus izlazi kao pobjednik.
Svijet je izgubio parnicu. Trenutak Isusova razapinjanja prema mjerilima
svijeta jest pobjeda, ali je zapravo konačni poraz. Knez je svijeta ondje
zbačen i osuđen. S njime je osuđen i svijet nevjere.
Na
križu nije osudio svijet, odnosno Rim i Jeruzalem Isusa Nazarećanina, nego je upravo u njegovoj
smrti na križu osuđeni i ubijeni Isus slavodobitnik nad svijetom i njegovim
gospodarom, Đavlom. U pripadnosti Isusu čovjekov život poprima uporište i
postojanost. U susretu s Isusom Bog postaje temeljnim čimbenikom čovjekova
života, i pred Isusom se čovjek osjeća od Boga zahvaćenim, prihvaćenim. Ako je
prije Isusa Bog bio negdje u nekoj nedostižnoj daljini, s Isusom on postaje
nešto najintimnije i najsigurnije, čovjekov bliski prijatelj.
Izopačenost
ovoga svijeta sastoji se upravo u tome što nam uzima nadu u neki bolji, ljepši
svijet. Svi misle kako se moramo pomiriti s činjenicama, s realizmom života
kojim i u kojemu živimo. U svijetu takva 'realizma' Isus nema šanse sa svojim
riječima i kao osoba. Svi će nas uvjeravati kako je nemoguće ostvariti Isusov
Govor na gori, kako se s time ne može voditi politika i država, kako moramo
nešto sada činiti, a čekati bolja vremena za Isusovo kraljevstvo. Upravo se
protiv toga buni sam Isus. I ovaj tekst iz Ivanova Evanđelja. Kraljevstvo Božje
ne mora dolaziti, ne moramo ga čekati. Ono je jednostavno tu, ono je istina
našega života, i na nama je hoćemo li tu istinu uzeti, po njoj živjeti. Hoćemo
li je prihvatiti ili ne.
Tko prihvati u sebe Duha Isusova, uvidjet će
kako je cijeli svijet pobijen u trima točkama, i već osuđen. Zbog 'grijeha' jer
se veže u strah i nasilje, jer se protivi prihvatiti nauk Isusa Krista. Osuđen
je ovaj postojeći svijet na propast jer slijedi drugu pravednost, ne Božju, i
jer je ovaj svijet kadar samo ubijati, a ne davati život. Što znače oružja za
masovno uništavanje svega živoga, nego funkcioniranje Zla u svijetu? Svijet ne
poznaje moralne zapreke, njemu je sve dobrodošlo što služi njegovim ciljevima.
Danas imamo sve rafiniranije metode i načine ubijanja, ratovanja, uništavanja
neprijatelja. Ono pak što je u sebi utjelovljivao ovaj Isus Nazarećanin jest jedina
postojeća alternativa. On je jedini realist u ovome utopičnome
svijetu. I njegove oproštajne riječi samo nam zorno govore koliko nam je i
nadalje blizu, pokušamo li iz njegovih riječi živjeti.